evo ga ja cu malo pisat o Posavcu,posto sam i ponosna vlasnica jednog
pa evo ga:
Posavski gonič pripada rijetkoj hrvatskoj autohtonoj pasmini lovačkoga psa. Spada u skupinu kratkodlakih goniča. Uzgaja se još od 16. stoljeća i to posebno na prostoru sisačke Posavine. Najstariji pisani dokumenti o toj pasmini potječu iz dalekog 14. stoljeća i čuvaju se u Đakovačkoj biskupiji.
Dobar, vrlo otporan gonič, naročito za lov na zeca i lisicu. Može se upotrebljavati i kao krvosljednik. Njegova čvrsta konstitucija pogodna je za lov u prostranim šumskim područjima Posavine s mnogo šiblja. Svrstan je u 6. FCI skupinu Goniči i srodne pasmine, sekciju 1.2 Srednji goniči, s radnim ispitom.
Posavski gonič ima smiren temperament, ali još uvijek dovoljno živ da ne bude previse trom pri gonjenju. Pri traženju koristi se isključivo njuhom.Pri radu ne gubi kontakt sa lovcem iako goni dosta daleko od divljaci. Vrlo je poslušan i sam se nakon gonjenja vraća lovcu. Javlja se srednjevisokim glasom.
Može se podjednako dobro koristiti u gorskim šumovitim predjelima kao i u kamenjaru.
Najbolji je za lov na zečeve lisice i divlje svinje.
Kako služi za lov kao gonič, ne smije biti previsok niti pretežak. Mužjak je visok od 46 do 58 centimetara, a ženka u prosjeku 46 centimetara. Trup mu je za 11 do 13 centimetara dulji od visine grebena. Čvrstog je tijela i guste i čvrste dlake. Temeljna boja mu je pšenično-žuta, a može se kretati do pšenično-rumene. Bijela boja javlja se na glavi u obliku lise, na grlištu, na šapama i vrhu repa. Nos i oči su mu tamni, a resi ga začuđen pogled, pokretljivost i brzina, glasanje zvonkim, jasnim i visokim glasom.
Naziv posavski gonič dobiva 1959., standard mu je priznat 1955 (važeći iz 1969.) , a potvrđen 2003. godine.
Iznimno je cijenjen u Hrvatskoj i Bosanskoj Posavini zbog brzine i pokretljivosti, a posebno zbog poslušnosti i privrženosti gospodaru.
Evo i slika:
i evo mojeg Gandhija
:
Portal 
